Hrvatska katolička zajednica Darmstadt Pax et Bonum
Slobodni birati – iseliti ili ostati
Draga braćo i sestre!
Današnji migracijski tokovi izraz su složenog i razgranatog fenomena. Njegovo
razumijevanje iziskuje pažljivu analizu svih aspekata koji karakteriziraju različite faze
migracije – od odlaska do dolaska – uključujući i eventualni ponovni povratak. Želeći
pridonijeti tom naporu i nastojanju oko razumijevanja te stvarnosti, odlučio sam Poruku
za 109. Svjetski dan migranata i izbjeglica posvetiti slobodi koja uvijek treba obilježavati
odluku o napuštanju vlastite zemlje.
“Slobodni otići – slobodni ostati” (“Liberi di partire, liberi di restare”) glasio je
naziv inicijative solidarnosti koju je prije nekoliko godina pokrenula Talijanska
biskupska konferencija kao konkretan odgovor na izazove suvremenih migracija.
Neprestano osluškivanje glasa partikularnih Crkava omogućilo mi je otkriti da jamčenje
te slobode predstavlja raširenu i zajedničku pastoralnu brigu.
»Anđeo se Gospodnji u snu javi Josipu: “Ustani, reče, uzmi dijete i majku
njegovu te bježi u Egipat i ostani ondje dok ti ne reknem jer će Herod tražiti dijete da ga
pogubi”« (Mt 2, 13). Bijeg Svete obitelji u Egipat nije bio njihov slobodan izbor, kao što
to, uostalom, nisu bile ni mnoge seobe koje su obilježile povijest Izraelskog naroda.
Migracija bi uvijek trebala biti slobodan izbor, ali, u stvarnosti, u mnogim slučajevima,
pa i danas, tomu još uvijek nije tako. Sukobi, prirodne katastrofe ili jednostavno
nemogućnost da žive dostojanstveno i u blagostanju u vlastitoj zemlji prisiljavaju
milijune ljudi na iseljavanje. Već je 2003. godine sveti Ivan Pavao II. izjavio kako
»stvaranje konkretnih uvjeta za mir, kad je riječ o migrantima i izbjeglicama, znači prije
svega ozbiljno poraditi na tome da se osigura pravo na ostanak, odnosno pravo na
dostojanstven i miran život u vlastitoj domovini« (Poruka za 90. Svjetski dan selilaca i
izbjeglica, 3).
»Uzmu sa sobom svoje blago i dobra što ih bijahu stekli u zemlji kanaanskoj te
stignu Jakov i sve njegovo potomstvo u Egipat« (Post 46, 6). Teška glad nagnala je
Jakova i cijelu njegovu obitelj da pobjegnu u Egipat, gdje im je njegov sin Josip osigurao
opstanak. Progoni, ratovi, vremenske nepogode i siromaštvo ubrajaju se među
najvidljivije uzroke današnjih prisilnih migracija. Migranti bježe zbog siromaštva,
straha, očaja. Kako bi se otklonilo te uzroke i time stalo na kraj prisilnim migracijama,
prijeko je potrebno zajedničko zalaganje sviju, svakog pojedinog prema njegovoj
odgovornosti. To zalaganje počinje time da se zapitamo što možemo, ali jednako tako i
što moramo prestati činiti. Moramo nastojati zaustaviti utrku u naoružanju, ekonomski
kolonijalizam, otimačinu tuđih dobara i devastaciju našeg zajedničkog doma.
»Svi koji prigrliše vjeru bijahu združeni i sve im bijaše zajedničko. Sva bi
imanja i dobra prodali i porazdijelili svima kako bi tko trebao« (Dj 2, 44-45). Ideal prve
kršćanske zajednice čini se tako dalekim kad se usporedi s današnjom stvarnošću! Da
bi migracija postala istinski slobodan izbor, moramo nastojati osigurati svakome
pravičan udio u općem dobru, poštivanje temeljnih prava i pristup cjelovitom ljudskom
razvoju. Samo na taj način moći će se svima pružiti priliku da žive dostojanstveno i da
se ostvare osobno i kao obitelj. Jasno je da je to ponajprije zadaća zemalja porijekla i onih
koji u njima obnašaju vlast, koji su pozvani voditi dobru, transparentnu, poštenu i
dalekovidnu politiku u službi sviju, a posebno najranjivijih. Te zemlje, međutim, moraju
biti stavljene u položaj da to čine a da se pritom ne nađu u situaciji da im se otima
prirodne i ljudske resurse i da ne bude vanjskog uplitanja koje pogoduje interesima
malobrojnih. A tamo gdje okolnosti dopuštaju izbor iseliti ili ostati, važno je, ipak,
osigurati da odluka, kakva god da ona bila, bude informirana i dobro promišljena, kako
bi se spriječilo da mnogi muškarci, žene i djeca postanu žrtve rizičnih zabluda ili
beskrupuloznih trgovaca ljudima.
»Te jubilejske godine neka se svatko vrati na svoju očevinu« (Lev 25, 13).
Proslava jubileja predstavljala je za Izraelski narod čin kolektivne pravde: svakome je
omogućen »novi početak, uz brisanje svih dugova, vraćanje zemlje i pružanje
mogućnosti da ponovno uživa slobodu vlastitu svakom članu Božjeg naroda«
(Kateheza, 10. veljače 2016.). Dok se približavamo jubilarnoj 2025. godini, dobro je
podsjetiti na taj vid jubilejskih slavlja. Prijeko je potreban zajednički napor pojedinih
zemalja i međunarodne zajednice, kako bi se svima zajamčilo pravo da ne moraju
emigrirati, odnosno mogućnost da žive u miru i dostojanstveno u vlastitoj zemlji. To
pravo nije još uvijek uzakonjeno, ali je od temeljne važnosti te njegovo jamčenje treba
shvaćati kao dio zajedničke odgovornosti svih država za jedno opće dobro koje nadilazi
nacionalne granice. Naime, budući da zemljina dobra nisu neograničena, razvoj
ekonomski siromašnijih zemalja ovisi o sposobnosti zajedničkog dijeljenja koje se može
generirati između svih zemalja. Sve dok to pravo ne bude zajamčeno – a do toga je još
dug put – mnogi će i dalje morati emigrirati u potrazi za boljim životom.
»Jer ogladnjeh i dadoste mi jesti; ožednjeh i napojiste me; stranac bijah i
primiste me; gol i zaogrnuste me; oboljeh i pohodiste me; u tamnici bijah i dođoste k
meni« (Mt 25, 35-36). Ove riječi zvuče kao stalno upozorenje da u doseljeniku
prepoznamo ne samo brata ili sestru u potrebi, nego samoga Krista koji nam kuca na
vrata. Stoga, dok radimo na tome da osiguramo da svaka migracija bude plod
slobodnog izbora, pozvani smo u najvećoj mogućoj mjeri poštivati dostojanstvo svakog
doseljenika, a to znači pratiti i usmjeravati migracijska kretanja na najbolji mogući način,
gradeći mostove, a ne zidove, šireći kanale za sigurnu i redovitu migraciju. Gdje god da
odlučili graditi svoju budućnost, u zemlji u kojoj smo rođeni ili drugdje, važno je da
uvijek postoji zajednica spremna prihvatiti, štititi, promicati i integrirati svakoga bez
razlike, ne izostavljajući nikoga.
Sinodalni put na koji smo krenuli kao Crkva navodi nas da u najranjivijima –
a među njima je mnogo migranata i izbjeglica – vidimo posebne suputnike koje trebamo
voljeti i brinuti se o njima kao o braći i sestrama. Samo zajedničkim hodom možemo
daleko stići i doći do zajedničkog cilja našeg puta.
Rim, Sveti Ivan Lateranski, 11. svibnja 2023.
FRANJO
* * *
Molitva
Bože, svemogući Oče,
daj nam milost da se revno zalažemo
za pravdu, solidarnost i mir,
kako bi se svoj tvojoj djeci zajamčio
slobodan izbor između iseljavanja i ostanka.
Daj nam hrabrosti da osudimo
sve strahote našega svijeta
i ustanemo protiv svake nepravde
koja nagrđuje ljepotu tvojih stvorenja
i narušava sklad našeg zajedničkog doma.
Krijepi nas snagom svoga Duha,
kako bismo tvoju nježnost očitovali
svakom migrantu kojega dovedeš na naš put
te u svojim srcima i u svakoj sredini
širili kulturu susreta i skrbi.
