Hrvatski sveci

Sveti Nikola Tavelić
14. studenoga

Nikola Tavelić rodio se oko 1340. godine u Šibeniku. Pristupio je kao mladić Franjevačkom redu, a s 25 godina zaređen je za svećenika.

Ubrzo po završetku studija, bl. Bartul Alvernski koji je tada upravljao franjevačkom zajednicom u Bosni, na nagovor pape Grgura XI. zatražio je šezdeset dobrih i učenih redovnika koji će širiti Kristovo Evanđelje u Bosni u kojoj je u to vrijeme bilo puno raskolnika i krivovjeraca. Pri tome se ne misli na bogumile. Nikola je u tim krajevima proboravio dvanaest godina propovjedajući Evanđelje. Tu je doživio i radost obraćenja i tugu neuspjeha.

Iako je Bosna bila misijska zemlja, i u njoj je već dobro osjetio tvrdoću i nepristupačnost ljudskom srcu, njegovo je srce težilo odlasku u Svetu Zemlju. Sam je odlazak bio pod velikim rizikom i Nikolu su braća odgovarala od odlaska, no vođen izjavom sv. Pavla  „jao njemu ako ne propovijda“ skupa s trojicom subraće odvažio se na put.

Došavši u Jeruzalem isprva je ispovijedao hodočasnike i malobrojne vjernike, no njegovo je srce težilo tome da sve one koji nisu upoznali Krista, privuče k njemu, da obraća ljude.

Smatrao je da će najbolji uspjeh polučiti ako krene od samoga vrha i preobrati islamske vjerske službenike. Jednom zgodom uputio se stoga u Omarovu Džamiju u Jeruzalemu s namjerom da pridobije poglavara kadiju. Kad je kadiji otvoreno progovorio o Isususu Kristu, kadija mu je zaprijetio smrću. No, Nikola i njegova subraća koju su bili s njime nisu se dali pokolebati. Muslimani su ih tada zatvorili u tamnicu gdje su ih tri dana mučili. Kad je kadijinu odluku potvrdio i građanski sud, po načelu „kadija me tuži, kadija mi sudi“, Nikola i subrća osuđeni su na smrt. Raskomadali su ih mačevima i njihova tijela bacili na lomaču. Za njihov se grob ne zna.

Premda se za njihov grob ne zna, njihova su imena postala slavna. O njihovoj mučeničkoj smrti detaljno izvješće poslao je fra Gerar Chalvet.

Papa Lav XIII. proglasio ga je blaženim 1889., a papap Pavao VI. svetim 21. lipnja 1970. godine.

Sveti Nikola prvi je hrvatski svetac i štuje ga se kao zaštitinika hrvatskog naroda.

Sveti Marko Križevčanin
7. rujna

 Marko Stjepan Krizin rođen je 1580. godine  u Križevcima. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Grazu a potom je primljen u glasoviti rimski kolegij ‚Germanicum i hungaricum‘ u Rimu gdje se i danas čuva njegov vlastoručni potpis: Marko Stjepan Križevčanin, Hrvat iz Zagrebačke biskupije.

U Rimu je boravio od 1611. do 1615. godine, nakon čega se vraća u domovinu, u svoj rodni grad Križevce. Na poziv ugarskog prmasa odlazi u Trnavu gdje ga imenuju ravnateljem sjemeništa, a poslije i upraviteljem benediktinske opatije Seplak u blizini Košica koje su u to vrijeme bile srce mađarskog kalvinizma. Da bi ojačao svijest i položaj katolika, namjesnik cara Matije II. pozvao je na dvor dva Isusovca Stjepana Pongracza i Melhiora Grodzieckoga koji su se brinuli o vjernicima mađarskog odnosno slovačkoga jezika. Njihov rad nije dobrodošao kod kalvina koji su podmetnuli požar u gradu i za to optužili katolike. Zapovjednik kalvinske vojske  ušao je 1619. u grad i odmah uhitio dvojicu isusovaca i našeg svetog Marka koji se tada nalazio u gradu. Tri dana im nisu dali jesti ni piti a Marku Krizinu obećavli su darovati crkveno imanje ako se odrekne svoje vjere, vjernosti papi i postane kalvin. Nakon što su odbili odstupiti od svoje vjere stavljeni su na najokrutnije muke. Palili su ih bakljama, a zatim im odrubili glavu.

Njihova tijela počivaju u slovačkom gradu Trnavi u uršulinskoj crkvi sv. Ane. Papa Pio X. 1905. godine ih je proglasio blaženima, a 2. srpnja 1995. godine papa Ivan Pavao II. svetima.

Marku Križevčaninu u čast sagrađena je župna crkva blaženog Marka Križevčanina u Zagrebu koju je blagoslovio zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac.

Sv. Leopold Bogdan Mandić
12. svibnja

Hrvatski svetac, rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori. Rođen je u siromašnoj obitelji kao osmo dijete. Na krštenju je dobio ime Bogdan. Bio je niskog rasta i krhkog zdravlja.

Veliki dio svoga života proveo je slušajući tuđe grijehe pa su ga zvali apostolom ispovijedaonice. Bio je dobar, ponizan i mudar, i znao je izvući iz ljudi i one najgore grijehe koje su mu htjeli zatajati.

Jedna od njegovih posljednjih želja bila je da njegove „bijedne kosti budu donesene u rodni kraj“, kako je sam govorio. Sv. Leopold Bogdan Mandić preminio je 30. srpnja 1942. godne u Padovi, gdje je i pokopan. 75 godina nakon njegove smrti želja mu je barem djelomično ispunjena kada je 2016. godine relikvija sv. Leopolda svečano dočekana diljem Domovine.

Bl. Alojzije Stepinac
10. veljače

Alojzije Stepinac rodio se 1898. godine u Brezarićima kao peto dijete Josipa i Barbare Stepinac. Za svećenika je zaređen 1930. godine. Već sedam godina poslije preuzima upravu zagrebačke dijeceze, a malo potom postaje predsjednikom Biskupske konferencije Jugoslavije.

Odlikovao se ljubavlju prema siromasima i revnošću za duše. Svoju pastirsku službu vršio je pod geslom „U tebe se, Gospodine, uzdam!“ . Bio je jako ponizan, oduševljen za Krista, braneći dostojanstvo i ljudska prava svih ljudi posebno progonjenih zbog rase, nacionalnosti i vjere od strane totalitarizma. Javno je nastupao protiv fašizma, nacizma i komunizma. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomagao je progonjene i patnike, zbrinuo je 500 prognanih slovenskih svećenika te veliki broj djece.  Prosvjedovao je protiv progona Židova.

Nakon dolaska komunista na vlast odbio je odvojenje Katoličke Crkve u Hrvatskoj od Vatikana što je bio povod da je 1946. godine uhićen od komunističke vlasti te je protiv njega započeo montiran sudski proces. Osuđen je na 16 godina robije s prisilnim radom i 5 godina gubitka građanskih prava. Papa Pio XII. imenovao ga je kardinalom 1952. godine. Umro je na glasu svetosti i mučeništva u Krašiću 1960. godine. Nakon osamostaljenja Hrvatske analizom Stepinčevih kostiju utvđene su visoke koncetracije teških metala što predstavlja nepobitne dokaze da je Stepianc bio sustavno trovan. Na samoj smarti šapuno je fiat voluntra tua – budi volja tvoja. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim 3. listopada 1998. godine.

„Kad vam otmu sve, ostat će vam dvije ruke. Sklopite ih na molivu!“

Unatoč tome što je tiho ubijen od komunističke partije Jugoslavije zbog svoje vjernosti Vatikanu, Vatikan mu, nažalost, nije uzvratio jednakom ljubavlju. Još se uvjek čeka proglašenje blaženog Alojzija svetim, no neki su umovi u Vatikanu došli na ideju upitati i mišljenje Srpske pravoslavne crkve. Budući su Srpska pravoslavna crkva i komunistička partija Jugoslavije vodile istu politku, ponovno se vraćamo na ono što se dogodilo i Svetom Nikoli Taveliću „kadija me tuži, kadija mi sudi“, tako je suludo bilo očekivati od SPC da ona prizna svetost blaženog Alojzija Stepinca, budući su ga lažno optužili i osudili, budući od te laži ne odustaju ni sada, kao ni od ostalih laži kojima već stoljećima truju vlastiti narod. I premda nije praksa da jedna Crkva traži mišljenje bilo koje druge Crkve u kanonizaciji vlastitih svetaca, Vatikan je zaveden lažima upao u zamku zloga. No, istina pronalzi svoj put. Možda će trajati godinama, desetljećima, stoljećima, ali istina će jednom pobjediti.

Ranokršćanski sveci na području Hrvatske

Sveti Bono Vukovarski
24. lipnja

Sveti Bono rođen je u rimskom gradu Cibalea, današnji Vinkovci, u poganoj obitelji. Bio je rimski vojnik koji se istaknuo progonima kršćana. Jednog dana, shvatio je da to što radi je veliko zlo i da zapravo progoni vjernike koji vjeruju u pravoga Boga. Napustio je vojničku službu i zaredio se za svećenika. 

Mučeničkom smrću pogubljen je u Rimu 1. kolovoya 260 godine s još trinaestoricom mučenika. Otac Josip Janković, rodom iz Vukovara zatražio je od pape Benedikta XIV. da mu preda tijelo vrlog junaka Bone, da bude prosvjetitelj, patron i obrana varoša vukovarskog i svekolike države i vilajeta, što je Papa i odobrio. Tako je tijelo svetog Bone 26. lipnja 1754. godine iz Rima prenešeno u Vukovar, i postavljeno u crkvi sv. Filipa i Jakova. 

Početkom srpske agresije, župnik fra Branimir Kosec, tijelo je premjestio u kriptu kako bi ga zaštitio. Tijelo svetog Bone tu je i ostalo do pada Vukovara nakon čega je bilo prepušteno nemilosti srpskih vojnika. Nakon mirne reintegracije, pronađeno je tek nekoliko kostiju, koje se i danas čuvaju u crkvi sv. Filipa i Jakova.

Sveti Donat
25. veljače

Sveti Donat po predaji je rođen u Zadru, mada neki smatraju da je bio Irac. Bio je zadarski biskup i diplomat. Prepisuje mu se da je na jednom od svojih putovanja gdje je kao izaslanik Karla Velikog i zastupnik dalmatinskih gradova bio pregovarač između Franaka i Bizanta, iz Carigrada donio kosti svete Anastazije tj. svete Stošije koje se i danas nalaze u katedrali. Isto tako se smatra da je donio moći svetog Krševana.

Pripisuje mu se izgradnja crkve sv. Trojstva, poznate rotonde u Zadru, koja je poslije preimenovana u crkvu sv. Donata.

Umro je u Zadru oko 811. godine i pokopaje u crkvi sv. Trojstva. 1809. godine nakon provale Francuza njegove su kosti premještene u katedralu sv. Stošije.

Sveti Dujam
07. svibnja

Sveti Dujam rođen je u Siriji. Živio je u doba cara Dioklecijana i bio je prvi po imenu poznati salonitanski biskup. Salona je u njegovo vrijeme bila glavni grad rimske provincije Dalmacije i važno kršćansko središte. Prvi podaci o njegovu mučeništvu nalaze se u takozvanom Jeronimskom martirologiju, liturgijskom spisu ili kalendaru s kratkim podacima o mučenicima koji se slave na pojedini dan, a koji je nastao sredinom četvrtog stoljeća.

Rimski martirologij donosi Dujmov spomendan na 11. travnja, dok današnja znanost smatra, na temelju arheoloških nalaza, da je mučen 10. travnja. Marko Aurelije Junije dao je pogubiti Dujma i ostale mučenike u gradskom amfiteatru. Njemu i još  četrdeset i petorici mučenika taj je dan odrubljena glava. Kršćani su na mjestu njegova mučeništva najprije podigli memorijalnu kapelu, zatim manju crkvu a krajem 5. stoljeća i veliku trobrodnu baziliku, oko koje se nalazilo groblje. Lokalitet se naziva Manastirine.

Kosti su mu u 7. stoljeću zbog straha od barbarskih pohoda prenesene u Rim, a Splićani njegove relikvije štuju u svojoj katedrali, gdje su smještene u sarkofagu iznad glavnog oltara. Dujmov lik prikazan je i na mozaiku u Lateranskoj krstionici. U ikonografiji ga prikazuju kao biskupa s palminom granom, simbolom mučeništva i nadbiskupskim križem. Prvi je zaštitnik Splita.

Zanimljivo je da se Dujmov blagdan u Splitu ne slavi na dan njegova mučeništva, 10. travnja, nego upravo na današnji dan. Razlozi su praktične naravi. Naime, 10. travnja  zbog toga što je Uskrs pomični blagdan često pada u korizmi, velikom tjednu ili u vazmenoj osmini, kada ga nije bilo moguće svečano liturgijski proslaviti. Stoga je Splitska Crkva njegov blagdan pomjerila za punih dvadeset i sedam dana, kako bi ga mogli dostojno proslaviti.

Sveti Eleuterije
18. travnja

Krajem II. stoljeća u Poreču je presjedao biskup Mavro. Uz njega je bilo još porečkog klera, svećenika i đakona među kojima je bio i sveti Eleuterije. Svi su oni pogubljeni istog dana, ne zna se kada ali svakako prije 305. godine. Izvan gradskih zidina na starokršćanskom groblju otkriveni su ostaci pet baziličica odnosno nadgrobnih spomenika a na jednoj od njih stoji ime svetog Eleuterija. Njihove su kosti prenešene u gradsku crkvu. Kosti svetog Mavre i svetog Eleuterija stavljene su u isti sarkofag kojeg su  đenovljani nakon što su 1354. godine zapalili Poreč, odnjeli u Genovu. To je učinio zapovjednik đenovskog brodovlja Paganino D’Oria.

Obitelj  D’Oria vratila je 1934. godine sarkofag i on se danas nalazi u porečkoj bazilici.

Sveti Euzebije i Polion
27. travnja

Malo se toga zna o svetom Euzebiju. Budući je samo ime grčko pretpostavlja se da je pripadao grčkoj obitelji koja se iz nekih razloga nastanila u današnjim Vinkovcima. Bio je biskup.

O njemu ne donosi ništa Rimski martirologij, tek se spominje u mučeničkom izvješću sv. Poliona u Jeronimovoj martirologiji. Zna se da je uhićen 27. travnja i  osuđen na smrt jer se nije htio odreći Krista i pokloniti rimskim bogovima.

Pretpostavlja se da je to bilo 258. godine, u vrijeme velikih progona. 

Sveti Polion bio je mladić koji je obavljao službu lektora u crkvi. U vrijeme cara Dioklecijana, za vrijeme najvećih progona kršćana u Cibale je 27. travnja stigao carski namjesnik Probo koji je odmah počeo provoditi Dioklecijanove mjere te je isti dan dao uhititi kršćane koji se nisu htjeli pokloniti rimskim bogovima. Među prvim zarobljenima bili su klerici pa se kao lektor među njima našao i sv. Polion.

Doveden ne na sud pred namjesnika koji ga je upitao kakva je korist od toga da se sa smrću izgubi ovo svjetlo i sve tjelesne radosti, na što mu je Polion odgovorio da je vječna svjetlost daleko uzvišenija i nadmoćnija od ove zemaljske i neprolazna su dobra daleko slađa od prolaznih te da nije pametno ono što je trajno izgubiti zbog prolaznog i nesigurnog. Na to mu je namjesnik zaprijetio da će ga dati pogubiti a Polion mu je rekao neka radi ono što mu je naređeno, a on će slijediti nauk svojih učitelja i s radošću poi na muke koje su mu spremili. Osudili su ga na smrt i bio je živ spaljen. Bilo je to na isti dan kad je i sveti Euzebije bio ubijen, 27. travnja, samo ne iste godine. Sveti Polion u vječnost se preselio 304. godine. 

Sveti Gaudencije
01. lipnja

Rođen je na Lošinju krajem X. stoljeća. Zaređen je za osorskog biskupa 1018. godine. Biskupovao je 30 godina i osnovao dva samostana. 1042. godine prognan jer nije htio vjenčati plemićki par koji je bio u krvnom srodstvu. Otišao je u Anconu gdje je dvije godine poslije umro. Njegovi su ostaci danas pokopani u osorskoj katedrali.

Jedna legenda kaže da je za svoga života u Osoru boravio u jednoj špilji, te da je otjerao sa otoka sve zmije otrovnice te mnogi vjeruju da ni danas na Lošinju i Cresu zbog toga nema zmija.

Sveti Jeronim
30. rujna

Za svetog Jeronima se voli reći da je „naše gore list“, iako se povjesničari ne slažu oko točnog mjesta njegova rođenja. Sveti Jeronim rodio se ok 347. godine u Stridonu, Dalmacija. Preminuo je u Betlehemu 30.09.420. godine.

30. rujna Crkva časti sv. Jeronima, crkvenog naučitelja, pisca, pokornika, prevoditelja Svetog pisma na latinski jezik, zaštitnika arheologa, bibličara, knjižničara, arhivista, prevoditelja, zaštitnika Dalmacije…, pobožnog i umnog čovjeka oporog jezika… Posebno ga časti vjerni puk u Dalmaciji gdje su mu posvećene mnoge crkve i kapele.

Svetog Jeronima svijet se sjeća i časti kao da je jučer otišao s ove zemlje, a ne prije 1600 godina. Živio je u jednome od najkritičnijih razdoblja Crkve i unatoč raznim nevoljama i ljudskim nerazumijevanjima, postao je jedan od najvećih velikana kršćanske kulture i europske i svjetske civilizacije. Stvorio je golemi teološki i književni opus, a najviše je postao glasovit kad je s izvornih tekstova preveo i ispravio sve prijašnje prijevode Biblije na latinski, zvanu Vulgata. Prema njoj se kroz svu povijest učilo i živjelo te se s nje prevodilo Sveto pismo na sve narodne.

Iako je rođen u kršćanskoj obitelji, svoj je život započeo naklonjen svjetovnim vrijednostima, izgrađujući se prije svega u znanju, a manje u vjeri. Ipak, s vremenom će u njemu upravo rasti želja za skladnošću između obrazovanja i vjere, te će postati po znanju erudit, a po vjeri izniman uzor.

Tako je nakon krštenja, vjerojatno 366. godine, najprije otišao u Akvielju i ondje započeo asketski život, a potom se  odlučio na još strožu pokoru, živeći kao pustinjak nedaleko od grada Alepa u Siriji, te istovremeno napredujući u učenju i znanju. Kao izvrstan poznavatelj hebrejskoga jezika, prevodio je mnoga djela, posebno patrističku literaturu.

Kada je papa Damaz umro, odlazi 385. godine iz Rima u Svetu Zemlju, pa u Egipat, te se potom trajno nastanjuje u Betlehemu, zauzimajući se i rječju i djelom za pokazivanje ljepote vjere te je uz to posebno vodio brigu o prihvatu hodočasnika koji su dolazili posjetiti Kristovo mjesto rođenja. Živeći skromno u samostanu koji je izgrađen velikodušnoću neke plemenitašice, umro je u svojoj ćeliji, nedaleko od špilje Isusova rođenja, 30. rujna 419. ili 420. godine.

Treba posebno istaknuti njegovo književno-povijesno djelo „O slavnim muževima“ u kojem abecedno navodi životopise i djela 135 kršćanskih pisaca, od početka do njegova vremena, a koje spada među prve biografije i bibliografije.

Uz svetog se Jeronima vezuje i legenda prema kojoj mu je ljubimac i prijatelj bio lav, a kojemu je izvdio trn iz noge. Slikari ga zato često znaju prikazivati upravo s tom životinjom.

Svjestan svoje žestoke južnjačke naravi, često je zao moliti:  „Parce mihi, Domine, quia Dalmata sum“

„Oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac!“

Sveti Kajo
22. travnja

Sveti Kajo rođen je u Saloni današnjem Solinu, koji je tada bio glavni grad rimske provincije Dalmacije. Za papu je izabran 17. prosinca 283 godine. Bio je dvadeset i osmi papa po redu. Za vrijeme svoga pontifikata koji je trajao do 22. travnja 296. godine donio je uredbu po kojoj se biskupom može postati tek ako su se vršili određene službe. U tome je nastojao uključiti sve službe od onih najviši prema višima. Tako je netko morao biti i vratar, lektor, svjećonoša, egyorcist, podđakon, đakon i svećenik prije nego bi jednom mogao biti zaređen za biskupa.

U vrijeme njegova pontifikata pojavio se krivovjerni maniheizam protiv kojeg se odrešito borio.
Budući je bio papa u vrijeme velikih progona kršćana bogoslužja je obavljao po privatnim kućama. Umro je mučeiničkom smrću, ali ne po nalogu cara Dioklecijana koji mu je bio ujak. Pokopan je u Rimu na Kalistovu groblju.

Sveti Kvirin Sisački
04.lipnja

Sveti Marin
03. rujna

Sveti Marin rođen je u Loparu na otoku Rabu. Bio je klesera. Za vrijeme rimskog cara Dioklecijana zbog progona krpćana pobjegao je u Rimini. Mjesni biskup, sv. Gaudencije, stupio je s njima u kontakt, krstio ih i zaredio za đakone. Dao im je ime Marin i Leon po dvojici mučenika.

Sv. Marin mnoge je ljude obratio na kršćanstvo. Jedna poremećena žena lažno je tvrdila da je s njim u braku pa je on otišao živjeti u spilju podno brda Monte Titano. Jedna plemkinja Felicissima, čijeg je sina sveti Marin izliječio od teške bolesti, poklonila mu je zemljište na vrhu tog brda i on je tamo dao sagraditi mali samostan. Na tom je mjestu osnovao republiku koja je po njemu dobila ime – San Marino.

Umro je 301. godine, prirodnom smrću i pokopan je u tamošnjoj bazilici.

Sveti Mauro Porečki
21. studenoga

Smatra se da je sveti Mauro (Mavro) bio rodom iz Afrike. Nakon svoga hodočašća sv. Petru u Rim otišao je u Istru gdje je izabran za biskupa Poreča. Prvi je  poznati porečki biskup. Biskupovao je u vrijeme progona kršćana za vladavine cara Dioklecijana.  On je skupa sa cijelim porečkim klerom, svećenicima, đakonima i nekim vjernicima laicima pogubljen istog dana, negdje oko 304. godine, te je pokopan izvan gradskih zidina na starokrćanskom groblju. Njegovo tijelo prenešeno je u IV. stoljeću u gradsku crkvu i položeno u kameni sarkofag na kojem je na latinskom upisano da to sveto počivalište čuva čisto tijelo mučenika Maura.  U VI. stoljeću biskup Eufrazije dao je izgraditi baziliku, u kojoj se  u jednom od mozaika prikazuje i sv. Maura u bijeloj haljini s mučeničkim vijencem u ruci.

Kad su đenovljani 1354. godine opljačkali i zapalili Poreč, zapovjednik đenovskog brodovlja  Paganino D’Oria odnio je i relikvije svetog Maura. Obitelj  D’Oria vratila ih je 1934. godine. Njegovi su ostaci skupa sa svetim Eleuterijem pohranjeni u malom kovčegu izrađenom od srebra i čuvaju se u porečkoj bazilici.

Sveti Silvano
30. srpnja

Sveti Silvan bio je kao i sveti Vlaho Aramenac. Ne zna se puno o njemu, samo da je umro mučeničkom smrću negdje između 300. i 350. godine. Njegovo potpuno neraspadnuto tijelo od 1847. godine nalazi se u crkvi svetog Vlahe u Dubrovniku. Na vratu ima veliki ožiljak, za koji se vjeruje da je zadobio tijekom mučenja.

Sv. Blaž
03. veljače

Sveti Blaž rodio se u u Sebasti koja se nalazila u Maloj Armenij, a to je današnji grad Sivas u Turskoj. Bio je biskup u vrijeme rimskog cara Gaj Valerija Licinija koji je nasljedio cara Dioklecijana i njegovu mržnju prema kršćanima.

Kad bi sv. Blaž spustio ruku na bolesne njima se odmah vraćalo zdravlje. Jednom zgodom prišla mu je uplakana majka čijem je djetetu u grlu zapela riblja kost. Nakon molitve sv. Blaža nad djetetom, dijete je ozdravilo. Zbog toga se i dans na blagdan sv. Blaža po crkvama dijeli blagoslov grla tzv. grličanje kad svećenik sa dvije svijeće pristupi vjerniku i izgovara molitvu:  „Po zagovoru sv. Blaža, biskupa i mučenika, oslobodio te Bog od bolesti grla i svakog drugog zla!“

Sv. Blaž bio je uhićen i podvrgnut najstrašnijim mukama, nakon čega mu je odrubljena glava. Njegova glava kao i desna ruka koju je polagao na bolesne, donšeni su 972. godine u Duborvnik gdje se i danas čuvaju. U Dubrovniku sv. Blaža nazivaju sv. Vlahom, što je izvedeno iz grčke varijante  imena Vlasios.

Sveta Vincenca
28. travnja

Hrvatski blaženici

Blaženi Miroslav Bulešić

Miroslav Bulešić rođen je  13. svibnja 1920. godine u Čabrunićima, malom istarskom selu. Nakon studija u Rimu zaređen je 1943. godine za svećenika u svojoj župi Svetvinčentu. Potom je imenovan župnikom u Baderni gdje se u ratnom vihoru zauzimao za ljude. Na području Istre u to su vrijeme djelovale tri vojske: Partizani, fašisti i nacisti. Ali don Miroslav je i u svakom od njih gledao čovjeka i nikome nije uskratio sakramente, tko god ga je tražio. Zbog toga je često dobivao prijetnje s drugih strana ali se nije bojao jer je smatrao da čini samo svoju dužnost i da je pravedan i pred Bogom i pred ljudima.

Po završetku rata 1945. godine premješten je u Kanfanaru. Kao župnik počeo je obnavljati župu, okupljajući staro i mlado i uvodeći reazne pobožnosti. Komunisti, koji su već tada bili na vlasti pokušali su ljude odvratiti od odlaska u crkvu, ali narod je potican svojim župnikom, hrlio na misu. Stoga su komunisti u don Miroslavu vidjeli glavnog krivca i počeli mu prijetiti. Ni tada se nije bojao.

Godinu dana poslije postavljen je za podravnatelja i profesora u Sjemeništu u Pazinu gdje je se trudio mlade naraštaje sačuvati od salijetanja i lošeg djelovanja komunističke partije. Zagrebački kardinal dr. Alojzije Stepinac već je tada bio u zatvoru u Lepoglavi i don Miroslav je slutio da i njega čeka mučenička smrt. Ni tada se nije bojao.

U kolovozu 1947. za vrijeme krizme u Buzetu, dok je bio u pratnji delegata Svete Stolice mons. Dr. Jakoba Ukmara u crkvu su upali komunisti sa željom da spriječe Krizmu. Kad su došli do prezbiterija, don Miroslav je svojim tijelom branio Svetohranište i Presveti oltarski sakramenat rekavši im da dalje mogu samo preko njega mrtvoga.  Nakon toga slijedila je krizma u Lanišću i već su stizale komunističke prijetnje, no don Miroslav se nije bojao rekavši da se ionako samo jedanput može umrijeti. Sveta Potvrda podijeljena je u Lanišću 24. kolovoza 1947. godine, nakon čega su vlč. Miroslav i dr. Ukmar otišli u župnu kuću. Petnaestag minuta poslije u kuću su upali razjareni komunisti i odmah na vratima ubodom noža ubili vlč. Miroslava, a Papinog delgata izudarali do nesvjesti.

Bl. Miroslav pokopan je u Lanišću, jer komunisti nisu dali da se pokopa u svome rodnom mjestu. Tek 1958. godine to su dopustili. Pokopan je u župnoj crkvi u Svetvinčentu.

Sveti Otac Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 2013. godine.

Drinske mučenice
15. prosinca

Družba Kćeri Božje ljubavi osnovana je s glavnom zadaćom da promiče odgoj i obrazovanje djece i mladeži. Na poziv sarajevskog nadbiskupa Josipa Stadlerea, sestre 1882. godine dolaze u sarajevo gdje osnivaju svoju školu u koju su primale djecu bez obzira na njihovu vjeru i ncionalnost. Osim u Sarajaveu sestru su skrbile o mladima i u Tuzli te Breškama.

1911. godine kupile su kuću na Palama gdje su  htjele otvoriti lječilište za bolesne sestre, ali su tu godinu dana poslije otvorile još jednu školu. Kad je državna vlast 1918. godine ukinula školu sestre su nastavile skrbiti o bolesnim sestrama.

Početkom Drugog svjetskog rata u toj kući živjelo je pet sestara: s. Marija Jula Ivanišević, s. Marija Bernadete Banje, s. Marija Krizina Bojanc, s. Marija Antonija i s. Marija Berchman.

11. prosinca 1941. godine četnici su opkolili samostan, zarobili sestre, samostan opljačkali te zapalili do temelja. Sestre su odveli. Vodili su ih nekoliko dana do četničkog zapovjedništva u Sjetlini s krajnjim ciljem da ih dovedu do vojarne u Goradžu.  S. Marija Berchman bila je već jako bolesna i nije mogla ići dalje tako da je ostala u jednom od sela kroz koja su prolazili.

Kad su stigli u Gordže, zatvorili su ih u jednu prostoriju na drugome katu. Vojnici su od njih zatražili da im budu bolničarke ali da se prije toga odreknu redovništva i svoje čistoće, što su sestre odbile. Prijetili su im smrću i da će ih zaklati te ih ostavili da razmisle. Kad su se ponovno vratili, sestre su rekle da će im biti bolničarke, kuharice i sluge, ali da svoj zavjet čistoće neće prekršiti. Četnici su nasrnuli na njih, a one su se počele braniti. Kad su uvidjele da će ih nadjačati, s. Jula potčala je k prozoru, otvoirla ga i pozvala druge sestre da je slijede. Uz vrisak „Isuse, spasi nas!“ sestre su iskočile kroz prozor.

Budući visina nije bila velika, sve su sestre pad preživjele. Četnici su odmah izjurili iz kuće te su sestre izmasakrirali noževima. Odvukli su ih do obale Drine i tu ih ostavili da iskrvare. Sutra su naložili da se mrtva tijela ubace u Drinu, da ih voda odnese.

S. Marija Berchman koja zbog dobi i bolesti nije mogla hodati i koja je ostala u selu, uskoro je dobila posjet dvojice četnika koji su je htjeli odvesti njenim sestrama. Ubili su je na pračanskom mostu. Njeno mrtvo tijelo pronašla je njemačka vojska i pokopala je negdje u šumi, no njezin grob nikad nije pronađen. Od njenih haljina četnici su jednoj djevojci dali da im sašije četničku zastavu.

Sveti Julijan iz Bala
01. svibnja

Sveti Julijan rođen je oko 1300. godine. Kao mlad stupio je u Franjevački red gdje je nakon studija filozofije i teologije zaređen za svećenika. Živio je u samostanima u Istiri, a najveći dio života proveo u je u samostanu Sv. Mihovila u Balama.
Za svoga života išao je po istarskim selima i gradovima, propovijedao, dijelio sakramente i savjete. Posebno je bio poznat kao mirotvorac jer je donosio mir među posvađane ljude. Njegovom savjetu utjecali su se mnogi vjernici.

Umro je 1349. godine, a narod ga je odmah počeo štovati kao sveca. Sveta stolica navodi da je bio krijepostan u riječi i djelu, raspaljen božanskom ljubavlju, pun revnosti u spašavanju duša.
Pokopan je u samostanskoj crkvi sv. Mihovila, a 1597. godine prenešen je u župnu crkvu.

Blaženi Augustin Kažotić
3. kolovoza

Augustin Kažotić rođen je u Trogiru oko 1260. godine. Redu sv. Dominika Augustin je pristupio u Splitu gdje je studirao filozofiju i teologiju. Studij poslije nastavlja u Sorbonni.  Po završetku studija radio je s generalom reda fra Nikolom Bocassijem, koji je poslije postao kardinal i papa Benedikt XI. On ga je 1301. godine imenovao biskupom Zagreba.

Kao biskup istaknuo se svojim zalaganjem u kojem je poticao svećenike na pastoralni rad i uzoran duhovni život. Bio je propovjednik i naš prvi teološki pisac. Utemeljio je katedralnu školu u Zagrebu te u liturgiji uveo originalni zagrebački obred.  U katedrali je uveo zajedničko moljenje časoslova.

Posebno je imao sućuti za siromahe, kojima je davao većinu svojih prihoda. Brinuo se i o zdravlju svojih vjernika, a posebno je brinuo o higijeni naroda. Dao je iskopati mnoge zdence i poticao ljude na sađenje ljekovitog bilja.

Bio je i član Hrvatskog sabora pa je 1318. godine kao zastupnik, papi Ivanu XXII. iznio probleme koje je stvarao kralj Karl I. To je izazavalo ljutnju kralja, koji mu je zabranio povratak u Zagreb, pa ga je papa  1322. godine imenovao biskupom malog grada Lucere u južnoj Italiji u kojem je u to vrijeme obitavao veliki broj muslima.a.  U samo godinu dana biskup Augustin napravio je toliko toga za taj grad, da su ga prozvali drugim ocem domovine. Počeo je obnavljati katedralu, dao izgraditi bolnicu i biskupijski dvor. Godinu dana nakon svoga dolaska 3. kolovoza 1323. godine jedan ga je musliman napao mačem. Od posljedica ranjavanja preminuo je istog dana na glasu svetosti.  Njegovo se tijelo i danas čuva u tamošnjoj katedrali, a dio moći u njegovoj kapeli u zagrebačkoj katedrali.

Povjesničar Krčelić zapisao je da je u doba gradnje zagrebačke katedrale bila velika suša i da je po zagovoru blaženog Augustina na današnjem Trgu bana Josipa Jelačića provrio izvor vode. I dan danas se taj zdenac nalazi na Trgu, a poznat je pod imenom Manduševac.

Sv. Augustin proglašen je 1702. godine blaženim od pape Klmenta XI. On je naš prvi blaženik. Postupak kanonizacije je još u tijeku.

Blaženi Franjo Bonifacio
11. rujna

Franjo Bonifacio rođen je 7. rujna 1912. godine u Piranu kao drugo od sedmero djece. Dolazi iz jako pobožne obitelji. Poslije završene osnovne škole odlazi u Koper u sjemenište, a u Gorici gdje je studirao zaređen je i za svećenika.

Prvo duhovničko mjesto dobio je u rodnom gradu a zatim postaje kapelanom u Novigradu. Službu je vršio još u buju te je bio župnikom u Krasicama. U Istri se, dakle, zatekao u vrijeme Drugog svjetskog rata za koji je govorio ljudima da ga nije stvorio Bog, nego ljudi natopljeni grijehom. Pomagao je ljudima bez obzira na njihovu nacionalnu i vjersku pripadnost.

„Svatko tko od tebe nešto treba, bio rođak ili nepoznat čovjek, sunarodnjak ili stranac, prijatelj ili neprijatelj, svaki od njih tvoj je bližnji.“

Po završetku rata, dolazi pod prismotru komunističke partije koja ga je smatrala opasnim jer je imao veliki utjecaj na mlade. Bio je svjestan njihove opasnosti, premda je na jednom mjestu zapisao da mui nije jasno kako slobodu mogu kratiti oni koji sebe nazivaju osloboditeljima. No, nije se dao ustrašiti i revno je obavljao svoju svećeničku dužnost, držeći kako nam vrijeme darovano na ovome svijetu moramo iskoristiti što bolje čineči dobro.

Budući je u Istri jako puno zabačenih mjesta koji su jedino imali svetu misu jednom u tjednu, don Franjo je vidio  veliki potencijal i počeo odlaziti u ta mjesta pružajući ljudima pastoralnu skrb, mogućnost za ispovijed i za razgovor. 11. rujna 1946. godine na povratku iz Grožnjana gdje je dijelio ispovijed, dočekali su ga komunisti i odveli. Od tada mu se gubi svaki trag. Za njegov se grob ne zna, a pretpostavlja se da mu je tijelo bačeno u jednu od mnogobrojnih jama.

Po odluci pape Benedikta XVI., kardinal Angelo Amato proglasio ga je blaženim.

Bl. Katarina Kosača-Kotromanić
25. listopada

Bl. Katarina posljednja je bosanska kraljica. Rođena je u obitelji Herceg Stjepana Kosače, 1424.g. u današnjoj Hercegovini. Kao mlada zaljubila se u bosanskoga prijestolonasljednika Stjepana Tomaša Kotromanića za koga se i udala. Kad je postala bosanskom kraljicom najviše je vremena boravila u kraljevskom dvoru u Kraljevoj Sutjesci. Išla je u obilazak sela, posjećivala domaćinstva i učila domaćice vezenju, šivanju i raznim drugim umijećima kućne radinosti. Njezin muž Stjepan Tomaš ubijen je od zavjereničke ruke.

Kobne 1463. godine, Bosna pada u ruke Osmanlija. Katarina odlazi u Rim, pod Papinu zaštitu. Njena djeca Katarina i Šimun (Sigismund) su zarobljena i poturčena te se od tada za njih više ne zna. Umrla je 1478. godine. Pokopana je u Rimu u crkvi Aracoeli.

Blažena Ozana Kotorska
27. travnja

Rođana je kao Katarina Kosić, 25. studenog 1493. godine u selu Relezi u današnjoj Crnoj Gori, u siromašnoj pravoslavnoj obitelji. Njena je obitelj imala malo stado ovaca kojeg je ona čuvala. Nakon smrti svoga oca, 1507. godine odlazi u Kotor gdje radi kao kućna pomoćnica. Žena kod koje je radila poučavala ju je katoličkoj vjeri, pa je Katarina primila u Kotoru primila i prvu pričest i sakrament ispovijedi.

Uskoro odluči posvetiti se u potpunosti molitvi, postu i razmatranju muke Isusove pa počinje živjeti kao „zazidana djevica“, živeći tek u jednoj maloj sobici od nekoliko kvadratnih metara, koje su bile izgrađene uz crkvu s malim otvorom prema svetištu.

U međuvremenu postaje i dominikanska trećorednica te dobiva sestrinsko ime Ozana. Sedam je godina provela je u toj sobici, a nakon što joj je prebivalište bilo urušeno u potresu, odlučila je živjeti još strožim pokorničkim životom pa se preselila u isposnicu uz crkvu Sv. Pavla. Ubrzo se oko nje počinju skupljati i druge sestre pa je osnovala samostan.

Bila je vrsna vezilja. Učila je djevojke i žene vesti, a sama je izrađivala predivne uratke od koji se neki i danas čuvaju. Budući je imala silnu ljubav prema siromasima, sav utržak od prodaje djelila je siromašnima.

Poznato je kako je za vrijeme napada turskog admirla Barbarose, koji je doplovio s 30 000 vojnika i osvojio Herceg Novi, te krenuo osvojiti i Kotor, bodrila građane da se mole i hrabro bore uvjeravajući ih u pobjedu. Barbarosa je 5. dan odustao od napada i povukao svoju vojsku.

Umrla je 27. travnja 1565. godine u 72. godini života u Kotoru. Njeno tijelo nalazi se u crkvi sv. Marije.

Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 1927. godine.

Bl. Gracija Kotorski 
8. studenoga 

Rođen je 27. studenoga 1438. kao Pavao Krilović u Boki Kotorskoju u siromašnoj hrvatskoj obitelji Krilović. Do tridesete godine i sam živi kao ribar. Zatim je postao pomorac te je na jednoimm od svojim putovanja došao u Veneciju. Potaknut s propovijedi bl. Šimuna Kamerina odlazi u samostan. Kao redovnik istakao se svetim životom provodeći dane u postu i molitvi. Posebno su mu bili na srcu siromasi i prosjaci, koji su dolazili na samostanska vrata. Svakom je pružio „koricu kruha“ i riječ utjehe, koja im je često više značila nego materijalni dar. Naročito je pomogao gubavce. Njegova samostanska soba bila je pod krovom, tako niska, da nije mogao uspravno stajati u njoj. Postelja mu je bila od dvije daske, malo slame i postirača. Hodao je bosonog i gologlav i ljeti i zimi. Kao redovnik nije jeo meso niti pio vino. Još za života, a naročito poslije smrti, pripisivala su se Graciji, brojna čudesna ozdravljenja i djela. Pokopan je nakon smrti 1509.g. u crkvi sv. Kristofora u Veneciji, a 1810. tijelo mu je prenešeno u rodno mjesto u crkvu sv. Kuzme i Damjana.

Blaženi kralj Karlo IV. (hrvatski kralj)
21. listopada

Karlo Habsburg-Lotharingen bio je posljednji austrijski car te kralj Ugarske, Hrvatske i Češke, kao i nadvojvoda mnogih drugih zemalja. Bio je posljednji vladar Habsburške monarhije te posljednji legitimni hrvatski kralj.

Rođen je 17. kolovoza 1887. godine u Persenbeugu u Austriji. Kao dijete nije bio prvi direktni nasljednik cara Franje Josipa, no to je postao kad je prijestolonasljednik Ferdinand ubijen u Sarajavu skupa sa svojom suprugom.

Kad je car Franjo Josip umro 1916. godine, usred Prvog svjetskog rata Karlo je postao car Karlo I. austrijski, odnosno kralj Karlo IV. hrvatsko-ugarski i češki.

21. listopada 1911. godine oženio se sa Zitom od Borubon-Parme. Oboje su bili veliki vjernici, pa je uoči vjenčanja Karlo rekao svojoj zaručnici „Hajdemo sada pomoći jedno drugome stići u nebo!“

U rat je uvučen odmah, ali kao iskreni katolik nije se mogao pomiriti sa ratnim strahotama pa je uvijek težio mirovnim pregovorima između zaračenih strana. Posebno se istakao u humanom postupanju s vojnicima, zarobljenicima i ranjenicima izdavši naredbu da se svima od njih ukaže što žurnija medicinska skrb.  Zabranio je dvoboje, bičevanje, mučenje te upotrebu bojnih otrova. Organizirao je pučke kuhinje, a usred rata započeo je i borbu protiv lihvarstva i korupcije. Osnovao je ministarstvo socijalne skrbi među prvima na svijetu.

Budući je kao političar živio svoje kršćanstvo, svoj vladarski poziv shvaćao je kao misiju u kojoj se trudio vršiti volju Božju u ljubavi i brzi za povjerene mu narode.

“ Svo moje zalaganje uvijek je, u svim stvarima, što je moguće jasnije spoznati i slijediti Božju volju, i to na najsavršeniji način”.

Osim što se snažno angažirao u traženju mirovnog rješenja među zaraćenim stranama, spremao se i konfederalizirati Austro-Ugarsku Monarhiju, zamišljajući da se uz ove dvije stvori i treća samostalna država Hrvatska. U toj konfederaciji svaka bi država imala svoju samoupravu, a bile bi povezane u personalnoj uniji vladara. Tako velika i snažna katolička zemlja usred Europe bila je trn u oku mnogim zemljama, poglavito Velikoj Britanij i SAD-u koje su pridonijele raspadu carstva.

Nova socijalistička vlast u Austriji protjeruje obitelj u egzil i 1919. godine izglasava „Zakon Habsburg“ po kojemu je cijeloj carskoj obitelj zabranjen povratak u Austriju te im je oduzeta cijela imovina.  Otto von Habsburg, najstariji sin cara Karla I.  imao je putovnicu na kojoj je pisalo da vrijedi za sve države osim Austrije. Povratak u Austriju omogućen mu je tek 1966. godine.

Na Madeiri, portugalskom otoku, gdje su bili prognani, Karlo i Zita posvetili su se odgoju svoje osmero djece. Živjeli su siromašno, ali su bili lijepo primljeni od domaćeg pučanstva. Karlo je umro vrlo mlad. U svojoj 34. godini. Pokopan je u crkvi Gospe od Montea na otoku Madeiri. Sin Otto navodi kako je njegov otac  svoju bolest i patnju prinio kao žrtvu za sve svoje narode, a sve što mu se u životu dogodilo smatra odrazom Božje volje koju je prihvatio kao svoju sudbinu.

Blaženim ga je proglasio sv. Ivan Pavao II. 3. listopada 2004. godine istaknuvši: “Bio je čovjek velikog moralnog integriteta i čvrste vjere koji je za svoje narode tražio uvijek ono najbolje, a sva vladarska djela vršio u skladu sa socijalnim naukom Crkve. Držao se ideala pravednosti i mira te nepokolebljivo težio svetosti. Bio je primjernim kršćaninom, suprugom, ocem i vladarom. Neka blaženi Karlo bude primjer posebno onima koji snose političku odgovornost u suvremenoj Europi”.

Njegova supruga Zita, koja je preminula 1989. godine, 2008. je ušla u službeni proces za beatifikaciju.

Blaženi Ivan Merz
10. svibnja

Ivan Merz rođen je u Banja Luci, 16. prosinca 1896. godine kao sin jedinac. Otac mu je bio katolik, a majka židovskog porijeklo. Nisu bili praktički vjernici i svoj su odgoj usmjerili uglavnom pružajući sinu dobro obrazovanje. Nakon mature, na nagovor roditelja, Ivan odlazi na vojnu akademiju u Wiener Neustadt, gdje je ostao samo tri mjeseca zbog života kakvog je tamo upoznao, a koji je u potpunosti bio suprotan onome čemu je Ivan težio. Ivan se želio moralno usavršiti, a buđenje vjere u sebi najviše zahvaljuje svome profesoru književnosti iz gimnazije dr. Ljubomiru Marakoviću, koji mu je preko književnosti i umjetnosti nastojao usaditi trajne vrijednosti. Za njega, koji je bio vjernik laik, Ivan je rekao da ga je katolički svjetovnjak spasio za vječnost.

Majci za volju Ivan u Beču upisuje pravo, no književnost ga jako zanima tako da počinje ići i na predavanja iz književnosti. Puno čita, posjećuje kazališta i kulturno se uzdiže. Privatno uči francuski i engleski jezik te svirati glasovir i violinu. Bavi se aktivno športom, igra tenis, vozi bickl, odlazi na klizanje, kuglanje…

1915. godine pozvan je u vojsku, a 1916. godine odlazi na ratište u Italiju gdje ostaje do završetka rata. Gledajući očaj i bjedu pa i smrti u oči u Ivanu se sve jače kristaliziraju prave vrijednosti koje pronalzi u katoličkoj vjeri. Unatoč svemu lošem što je vidio i doživio, zahvalan je na iskustvu rata jer je konačno spoznao što želi. Tako piše svome ocu da želi poživjeti kako bi mogao biti slobodan i urediti svoj život po onom što je ispravno. Iste godine na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, Ivan se zavjetuje na predbračnu čistoću.

Po završetku rata vraća se u Beč gdje nastavlja studij književnosti, a uskoro dobiva i stipendiju pa odlazi u Pariz na Sorbonnu i Katolički institut.

Ivan u Parizu živi svoj kršćanski život s čime njegovi roditelji nisu bili zadovoljni jer su željeli da njihov sin živi poput drugih mladića.  On im kaže da su ga život u Beču, rat, studij i odlazak u Lurd uvjerili u istinitost katoličke vjere i da mu se cijeli život kreće oko Isusa Krista. Uvjerava ih da je ovozemaljski život ionako prekratak i da je on samo priprema za vječnost i da ga treba iskoristiti da se što bolje pripremimo za drugi svijet.

„Katolička vjera je moje životno zvanje i to mora biti svakom čovjeku bez iznimke.“

Po završetku studija Ivan se vraća u Zagreb gdje postaje profesorom francuskog i njemačkog jezika u nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Živi kod roditelja koji su u međuvremenu preselili u Zagreb. Kako je njihov stan blizu bazilike Srca Isusova Ivan svakodnevno počinje ići na misu i svetu pričest.

Sljedeće 1923. godine doktorirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu radnjom o utjecaju liturgije na francuske književnike.

Dok je još živio u Parizu napisao je neka svoja pravila za života kojih se i sada pridržavao. Neka od tih pravila su:  Na sasvim tvrdom ležati. U petak glad osjećati. Suvišak svojih dobara siromahu pokloniti. Svaki dan bar jednom se posvema Bogu pomoliti. Ići u neugodne situacije. Poniženje pred ljudima s veseljem primiti. Ne odati se nikada odviše jednostrano znanosti. Biti sa životom u najužem kontaktu.

Kontrolirao je svoje strasti i nagone i svladavao zle sklonosti.

Početkom dvadesetog stoljeća krčki biskup Antun Mahnić osnovao je Katolički pokret kao otpor liberalizmu koji se sve više širio iz europskih zemalja i potiskivao vjeru i njene vrijednosti. Ivan se aktivno uključuje u rad Pokreta i postaje njegovim predsjednikom te ga već sljedeće godine ujedinjuje s Hrvatskim orlovskim savezom koji je odgajao mladež u vjerskom, intelektualnom, moralnom i tjelesnom pogledu posebno naglašavajući gimnastičku aktivnost s priredbama i sličnim manifestacijama. Zahvaljujući Ivanu ta organizacija ujedinjena s Katoličkim pokretom poprima vjersko-kulturnu dimenziju.

Ivanovo zdravlje bilo je narušeno. Često je poboljevao. Kad je dobio akutnu upalu čeljusne šupljine morao je poći na operaciju. Kao da je znao što ga čeka spremio je svoje stvari i napisao oporuku koju su pronašli u ladici njegovog pisaće stola:

„Umro u miru katoličke vjere. Život mi je bio Krist, a smrt dobitak. Očekujem milosrđe Gospodinovo i nepodijeljeno potpuno vječno posjedovanje Presvetog Srca Isusova.
I. M.
blažen u pokoju i miru.
Duša će moja postići cilj za koji je stvorena. U Gospodinu Bogu.“

Nakon operacije koja nije uspjela, dobio je menignitis te je 10. svibnja 1928. godine blago usnuo u Gospodinu. Pokopan je na Mirogoju, a njegovo tijelo je 1977. godine prenešeno u Baziliku Srca Isusova u Zagrebu.

Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. za svog očinskog pohoda Banja Luci, 22. lipnja 2003. godine.

Blaženi Oton iz Pule
14. prosinca

Blaženi Jakov Zadranin
27. travnja

Jakov se rodio u Zadru oko 1400. godine. U franjevački red stupio je u Zadru u svojoj dvadesetoj godini. 1438. godine sa svojim provincijalom odlazi u Italiju u grad Bari. Bio je određen za skupljanje milostinje pa je puno putovao. Kad je izbila epidemija kuge, pokazao je silnu ljubav prema oboljelima.

Umro je 1490. godine u Bitettou u Italiji i odmah nakon smrti počeli su ga štovati kao sveca. Njegovo neraspadnuto tijelo čuva se u svetištu u Bitettu, a znaju ga po nazivu Illyricus (Hrvat).

Blaženim je proglašen 29. prosinca 1700. godine a postupak za njegovu kanonizaciju je u tijeku.

Blažena Marija Petković
9. srpnja

Marija Petković rodila se u Blatu, na otoku Korčuli, 10. prosinca 1892. godine, u imućnoj obitelji kao šesta od osmero braće i sestara. Od samog početka imala je posebno suosjećanje prema siromašnima. Bila je iznimno inteligentna pa je u osnovnu školu krenula s 5, a završila je s 11 godina.

S 14 godina poučavala je djecu ljudi koji su radili na posjedu njena oca. Osim vjeronauku učila ih je čitati i pisati, te domaćinskim poslovima, šivanju, pletenju, bolničarstvu i higijeni.

Kad su Službenice Milosrđa napustile kuću u Blatu, Marija na nagovor biskupa Marčelića preuzima skrb o toj kući. Utemeljuje družbu Kćeri Milosrđa koja će preko djela milosrđa širiti spoznaju božanske ljubavi i milosrđa. Kao redovnica dobiva ime Marija Propetog Isusa.

U početku su vlastitim radom i sredstvima uzdržavali i do tristo siromašne djece, te pomagale udovicama i siromašnima. Kad su ostali bez sredstava, Marija je išla u prošnju u Slavoniju i Vojvodinu, a pomoć joj je poslao i sam papa Pio XI.

Pomalo otvara brojna prihvatilišta za djecu u Slavoniji, Vojvodini, Makedoniji i Srbiji, te u Latinskoj Americi.

U Europu se vraća 1952. godine i u Rim prenosi vrhovnu upravu reda. U siromašnima i odbačenima vidi lice Isusa i raduje se svaki put kad im je mogla pomoći. Svoje je sestre stalno poticala  da svojim ponašenjem pokazuju kako se u njima nalazi Božja ljubav, dobrota i milosrđe.

Umrla je 9. srpnja 1966. godine u Rimu, gdje je bila i pokopana. 1998. godine njezini su zemaljski ostaci prenešeni u rodno Blato.

Blaženom ju je proglasio papa Ivan Pavao II. za svoga pastoralnog pohoda Hrvatskoj 06. lipnja 2003. godine u Dubrovniku.

Blaženi Serafin Glasnović Kodić
5. studenoga

Ivan Glasnović Kodić rođen je u Janjevu, 25. travnja 1893. godine. Sa šesnaest godina odlazi u franjevce i uzima redovničko ime Serafin. Za svećenika je zaređen 1915. godine nakon što je završio teološki fakultet u Skadru i potom u Grazu.

Nakon Drugog svjetskog rata Komunistička Partija preuzela je vlast i u Albaniji u kojoj je tada bl. Serafin djelovao. Budući je franjevcima bila oduzeta sva imovina, našli su se u teškoj situaciji pa su sazvali sastanak u Lješu gdje su razmišljali kako preživjeti tu tešku situaciju. Nakon sastanka bl. Serafin je uhićen i prisiljavan da lažno optuži svoju braću u zamjenu za slobodu, što je on odlučno odbio. Zbog toga je okrutno mučen. Tijekom ispitivanja ozlijedili su mu teško dušnik. Bio je pušten kući i smješten je u franjevačkom samostanu u Lješu koji je već tada bio pretvoren u bolnicu. Nakon višednevnog umiranja, preminuo je 11. svibnja 1947. godine.

Medicinska sestra Marie Ndoj koja ga je njegovala pokopala ga je u tajnosti. Nakon pada komunističkog režima 1994. godine pokazala je mjesto gdje ga je ukopala. Njegovi su posmrtni ostaci prenešeni u crkvu Navještenja Blažene Djevice Marije u Lješu.

Blaženim je proglašen 5. studenoga 2016. godine zajedno s tridest i osam albanskih mučenika.

Blaženi Anton Muzić
5. studenoga